
Izaberi terapijski modalitet
Svaki terapijski modalitet je jedinstven, i svaki se bavi razvojem ličnosti na sebi svojstven način, izaberi ispod terapijski modalitet i potom terapeuta:
REBT

REBT je skraćeni naziv psihoterapijskog modaliteta Racionalno-Emotivno Bihejvioralna Terapija. Razmišljanje, osećanje i ponašanje su tri nezavisna, ali tesno povezana sistema. REBT polazi od pretpostavke da svi ljudi imaju dve urođene sklonosti: da razmišljaju racionalno ( samopomažuće) i iracionano (samoporažavajuće). REBT se razlikuje od drugih psihoterapijskih pravaca po tome što ne stavlja naglasak na istraživanje prošlosti, već se fokusira na sadašnjost, na aktuelno mišljenje, osećanje i ponašanje, koje klijent ima u odnosu na sebe, druge i uslove života. Osnovni cilj je navesti klijente da ispitaju i promene neka od svojih najosnovnijih uverenja, naročito ona koja dovode do smetnji i poremećaja. REBT se usmerava na sagledavanje mogućih rešenja, na akciju i na praktične korake koje osoba treba da preduzme kako bi ostvarila željeni cilj. U tom smislu REBT neguje praktičan pristup rešavanju problema.
Transakciona analiza

Transakciona analiza (TA), je teorija ličnosti, moćan psihoterapijski model i model komunikacije. TA je socijalna psihologija koja se tokom poslednje četiri decenije razvila tako da je postala deo psihoterapije, savetovanja, edukacije i organizacionog razvoja. Rad u transakcionoj analizi se bazira na analiziranju strukture ličnosti klijenta, njegovih obrazaca komunikacije sa drugima, njegove lične istorije i naravno njegovog doživljaja svega toga. Cilj TA je da osvesti igre i životni skript osobe, te da u saradnji sa psihoterapeutom osoba izađe iz svog skripta i počne da živi autentičan život. Iako je TA najkorisnija u poboljšanju komunikacijskih veština i rešavanju poteškoća. Značajna je i za lični rast i razvoj, kao i za sve one koji žele da sebe razumeju bolje.
KBT

Kognitivno – Bihejvioralna Terapija (KBT) je vid psihoterapije koji naglašava uticaj mišljenja na to kako se osećamo i kako se ponašamo.
KBT pristup je baziran na kognitivnom modelu emocionalnih reakcija koji podrazumeva da naše misli uzrokuju naša osećanja i ponašanja, a ne spoljašnji događaji sami po sebi. To znači da je moguće osećati se i ponašati se bolje čak i kada se nezadovoljavajuća situacija nije promenila.
Kako? Tako što menjamo način na koji razmišljamo o toj situaciji.
Ova promena načina razmišljanja donosi:
-
Realniju procenu neprijatnosti nekog događaja i mišljenje bazirano na činjenicama, a ne na pretpostavkama
-
Veću toleranciju na privremeni neuspeh i neprijatnosti
-
Prihvatanje sebe i drugih kao pogrešivih bića
i omogućava ostvarivanje, do sada teško ostvarivih ciljeva!
Konstruktivistička psihoterapija

Psihologija ličnih konstrukata ima sveobuhvatan i veoma kompleksan teorijski sistem koji se značajno razlikuje od pretpostavki i terminologije koja se koristi u drugim terapijskim pravcima i zato će principi psihologije ličnih konstrukata ovde biti predstavljeni u najopštijim crtama. Keli je, izlažući svoju psihologiju, rekao da u njoj nema ega, nema id-a, nema motivacije, učenja i nagona – svih onih termina koji su sastavni deo psihološkog vokabulara.
U osnovi psihoterapijskog odnosa, uostalom i svakom drugog odnosa, jeste dijalog između dve osobe, u ovom slučaju klijenta i terapeuta. Jedan od osnovnih principa kojima se konstruktivistički terapeuti vode u odnosu sa terapeutom naziva se lakoverni pristup. Ovo podrazumeva da terapeut ne smatra da ima nekakve specifične moći koje mu omogućavaju da odredi šta je važno a šta nije od onoga što mu klijent govori, ili šta je tačno, a šta ne. Terapeut je lakoveran, što znači da bezuslovno prihvata i poštuje sve što mu klijent kaže. Drugi važan zadatak koji terapeut ima jeste da klijenta razume pomoću njegovih sopstvenih reči, tj. da uđe u klijentove cipele i vidi kako izgleda šetati se u njima.
Krajnji cilj terapije je, međutim, sveobuhvatna promena koja zahvata i sržne strukture (dakle – identitet osobe) i ovakva promena se u konstruktivističkoj psihoterapiji naziva rekonstrukcijom.
O.L.I. metod Integrativna psihodinamska terapija

O. L. I. Integrativna Psihodinamska Psihoterapija je psihoterapijski pravac sa bazično psihodinamskom orijentacijom. Teorijski je zasnovan na integraciji saznanja četiri psihoanalitičke psihologije: psihologije nagona („klasična psihoanalitička teorija“), Ego psihologije, psihologije objektnih odnosa i Self psihologije. Osnivač metoda je Nebojša Jovanović, psihoterapeut iz Srbije. Metod rada s klijentima je, takođe, integrativan, jer se primenjuju tehnike različitih psihoterapijskih pravaca (psihoanalize, geštalt terapije, transakcione analize, bioenergetike, NLP, „fokusiranja“, biofidbeka i neurofidbeka, REBT-a) u kombinaciji s tehnikama nastalim u okviru O. L. I. metoda. Tehnike različitih psihoterapijskih pravaca se uključuju u rad sa klijentom ako mogu da doprinesu razvoju neke od navedenih emocionalnih kompetencija (koje su sastavni elementi sposobnosti za ljubav i rad).
Geštalt psihoterapijski pravac

Geštalt psihoterapija usmerena je na svesnost o tome što se dešava ovde i sada. Ta svesnost omogućava nam da delujemo u skladu sa svojim autentičnim potrebama. Na taj način izbegavamo sukobe unutar sopstvene ličnosti. Cilj geštalt terapije je jačanje klijentovog samopouzdanja, do okretanja klijenta od podrške u okolini do podrške u samom sebi. Čovek se u geštalt terapiji smatra zdravim sve dotle dok je u kontaktu sa samim sobom, svojom okolinom i odnosima između sebe i okoline.
Sistemska porodična psihoterapija

Porodična psihoterapija je savremeni terapijski model koji obuhvata rad sa pojedincem, partnerima i porodicom. Ono što je razlikuje od ostalih je sistemski pristup pojedincu i porodici. Sistemska porodična psihoterapija porodicu posmatra kao celinu koja je veća od zbira njenih pojedinačnih delova, tj. njenih članova. Promena kod jednog člana porodice utiče na ostale članove, a samim tim dolazi do promene u celom porodičnom sistemu. Tako pristupajući, porodična terapija uzima u obzir kontekst u kojem pojedinac i porodica živi i to na nivou većih sistema kao što su šira porodica, društvena zajednica, kultura, nacija, kao i na nivou subsistema kao što su roditeljski, partnerski, sibling-braća i sestre. Porodična terapija ne smatra da je pojedinac problem ili da je problem u pojedincu, već u odnosima, relacijma i interakcijama koje ostvaruje u porodici.